Veza između tate i bebe

Armin Brott

Svako malo, tijekom tih prvih uzbudljivih dana nakon rođenja mog prvog djeteta, uhvatio sam se kako buljim u moju tek rođenu kćer, kao u transu, diveći se svakoj sitnici koju je radila.

Naravno, prošlo je dosta vremena prije nego što je zapravo učinila nešto zaista izvanredno, ali nekako, sve mi se činilo čudesnim, od mirisa kose i nježnih ruku (zajedno s nevjerojatno oštrim noktima), do mljackanja i mirisnog daha kada se probudi i izgleda potpunog mira kada spava.

Nakon nekoliko dana, vraćen sam iz sanjarenja oštrim udarcem stvarnosti: Biti roditelj puno je više nego samo gledati svoju bebu. Kako bih stvarno izgradio odnos s njom kakav sam sanjao, morao sam se potruditi i upraljti ruke – metaforički, naravno. Već sam tisuću puta promijenio pelene.

Problem je bio u tome što nikada prije nisam proveo puno vremena s bebama i nisam imao pojma što činiti. Kako nisam od onih koji traže pomoć, postojao je zapravo samo jedan način da naučim ono što sam trebao naučiti. Zato sam zatvorio oči, duboko udahnuo i skočio.

Za nekoliko minuta, došao sam do važne spoznaje: Budući da moja kći jednako nije imala pojma kao ni ja, bila je nevjerojatno milostiva. Tijekom prvih nekoliko tjedana njezinog života napravio sam desetke bezazlenih pogrešaka, ali sam otkrio nekoliko jednostavnih načina interakcije s njom tako da se činilo da stvarno uživa.

Prvo otkriće bilo je da voli kad je ja držim. Obično je više voljela biti u mojim rukama, ali nakon što bi mi ruke utrnule i leđa me počela boljeti, bila je savršeno sretna u klokanici.

Voljela je i kad sam razgovarao s njom. Isprva sam se osjećao pomalo glupo – ona očito nije imala pojma što sam govorio – ali izgleda da ju je moj glas umirivao. Pričao sam o mom danu, o tome što se događa u svijetu i što vidimo kada idemo u šetnju.

Ponekad, ako sam zastao više od nekoliko sekundi, ona bi buljila u mene s tim blistavim malim očima i mogao bih se zakleti da je mislila „OK, i što onda?”

Jedan važan savjet: Kako su glave beba relativno velike (1/4 veličine tijela po rođenju nasuprot 1/7 do vremena kada odraste) i mišići vrata nisu dobro razvijeni, njihove glave prilično su nestabilne prvih nekoliko mjeseci. Dakle, važno je u svakom trenutku osigurati potporu za bebinu glavu s leđa i izbjegavati nagle pokrete ili trzaje.

Još jedno veliko otkriće bilo je da je mijenjanje pelena zapravo odličan način da se nas dvoje zbližimo. To mi je također davalo priliku da masiram njezin mekani trbuščić, golicam koljena i ljubim prstiće.

Prvih dana mijenjao sam joj pelene svaka dva ili tri sata i postao tako dobar u tome da sam jednom pokušao to učiniti zatvorenih očiju. To nije bila najpametnija ideja u životu. Za početak, zbog iznenadnog naleta svježeg zraka, malena me poprskala. A ja sam trebao izabrati jednostavnije pelene (drugim riječima, one u kojima je bila samo mokraća, a ne i kakica). Srećom, nisam napravio nikakve pogreške koje tuš i nekoliko pranja rublja nisu mogli ispraviti.

Poput mnogih novih tata, nisam znao mnogo o razvoju djeteta. I bio sam, iskreno, pomalo razočaran kada sam shvatio da će proći dugo, dugo vremena prije nego što će se moja kći moći igrati lovice sa mnom.

Ali sam saznao dosta rano da postoje i drugi načini igranja s njom. Čitao sam priče, igrao se skrivača, pravio grimase, pa sam se čak i nježno valjao po podu s njom. Što sam ja bio poticajniji – bilo verbalno ili osmijesima i smijehom – njoj se to više sviđalo. No njezina pažnja trajala je kraće nego što sam mislio (ili se nadao) da će trajati. Pet minuta ili tako nešto, bila je njezina granica. Nakon toga, počela bi plakati ili se komešati, ili jednostavno gledati u mene kao da joj je beskrajno dosadno.

Osvrćući se na sve nakon nekoliko godina, rekao bih da je definitivno bilo pomalo zastrašujuće – i ne nedostaju momenti tipa „trebao sam, mogao sam, htio sam”, ali znam da je ono što smo moja kći i ja radili zajedno kad je bila beba, napravilo veliku razliku u mom odnosu s njom.