Naučiti što znači NE - djeca i disciplina - dječje ponašanje i izazovi roditeljstva

Dieter Wolke PhD Dipl-Psych AFBPsS C.Psychol.

Koji je najbolji način da se to postigne? Objasnit ćemo vam kako postaviti razumne granice i zašto udaranje nije odgovor. Stega je druga najvažnija stvar koju možete podariti djeci. Ljubav je prva.

Izvorno značenje riječi disciplina jest učenje, a ne kažnjavanje. A cilj je učenje samokontrole i pomaganje djetetu kako bi znalo i naučilo sebi reći: „Sad moram prestati. I mogu se zaustaviti."

Dijete od četiri ili pet godina koje poznaje svoje granice sigurno je dijete. Ono zna da se može zaustaviti i to ga ispunjava ponosom. „Razmaženo" dijete ne poznaje granice ponašanja djeteta i stegu te postoji veća vjerojatnost da će očajnički provocirati sve dok netko ne kaže: „Ne! Dosta je!" Prema Selmi Fraiberg, dijete se bez stege osjeća nevoljeno.

Kako roditelj može naučiti primijeniti to učenje na dječje ponašanje i stegu? Prenošenjem poruke djetetu, putem riječi i djela: „Svaki put kad napraviš to, moram te zaustaviti, sve dok se ne budeš mogao sam zaustaviti."

Batine nisu odgovor

Kad kažem „djela", ne mislim na fizičko kažnjavanje. Ono se više ne tolerira. U njemu nema poštovanja. Dijete rijetko kada uči iz fizičkih napada. Ako i nauči što, onda je to da sakrije osjećaje i skriva gnjev. Prečesti rezultat tog poteza jest: dijete se osvećuje i kasnije izbaci svoj gnjev.

Živimo u nasilnom svijetu. Kada učimo djecu da je nasilje način na koji rješavamo nesuglasice, tada mi roditelji prikazujemo nasilje kao način života. Želimo li to? Uz to, s fizičkim kažnjavanjem možemo proći jedino zato što smo veći i jači od djeteta.

Unatoč tome, većina je nas dobila batine u djetinjstvu. Zbog toga nam je teško ne reagirati s kažnjavanjem kada izgubimo kontrolu i ne znamo se nositi s dječjim ponašanjem. To je jedan od ozbiljnih problema roditeljstva. Moja nas je majka znala išibati grančicom iz grma. Morali smo odabrati grančicu. Kad bi mi se to dogodilo, i ona i ja smo plakali cijelo vrijeme. Za oboje je to bilo samo traumatično iskustvo. Zaklela sam se da nikada neću to napraviti svojoj djeci. Bez obzira na to, kada su djeca bila jako „zločesta", nasilje me dovelo u kušnju.

Ako pretjerano reagiramo u tim slučajevima, ostavljamo primjer djeci o tome kako izgubiti kontrolu u trenutku kada bismo ih željeli naučiti o kontroli. Želimo li to? Moj je petogodišnji unuk nedavno rekao majci (mojoj turbulentnoj kćerki): „Mama, bit će bolje ako popričamo o tome kada se smiriš."

Zato je, kada dijete izgubi kontrolu i treba stegu, od ključne važnosti da roditelj ostane miran i suzdržan te da se uvijek sjeti da je cilj poučavanje, a ne kažnjavanje.

Za mnoge roditelje stega je težak zadatak. Ali ona je jedan od problema roditeljstva s kojim se roditelji moraju suočiti. Teško je postaviti granice ako roditelj radi vani i nije kod kuće cijeli dan. Mnogi roditelji koji ostaju kod kuće misle da bi trebali „upotrijebiti riječi", a ne postaviti i držati čvrste granice. Možda i oni teže izbjegavanju suočavanja koje je posljedica postavljanja granica. Stega je posebno teško provoditi disciplinu ako su roditelji pod stresom. Kada osjećate da gubite kontrolu, počinjete biti svjesni gnjeva koji osjećate prema djetetu, a to je zastrašujuće. Kako zadržati stegu unatoč tim izazovima? Evo nekih smjernica.

Od pomoći je ako unaprijed odlučite oko čega se može pregovarati, a oko čega ne. Primjerice, o sigurnosti se ne raspravlja. Kada to utvrdite, lako je postaviti jasna pravila i posljedice te biti jasan i dosljedan. Ako je riječ o stvarima oko kojih se može pregovarati, stegu zadržite za bitne stvari. Stalna paljba s „ne" čini da svaki „ne" izgleda beznačajan. Uzbudljivije je gledati mamu kako se ljuti i otrpjeti posljedice. Ostanite mirni i čvrsti. Ako je to moguće, budite dosljedni. Ako nije moguće, ne objašnjavajte to previše. Ako dijete izgubi kontrolu i zahtijeva stegu, zaustavite krug gubitka kontrole pomoću pauze ili pomoću držanja ili izolacije. Ako ste zaustavili krug, brzo sjednite i ponovno postanite bliski. Objasnite zašto ste to napravili. Ponovite izraz „dok se sam ne zaustaviš." Ponudite ideje kako da to postigne. Haim Ginott ponudio je način na koji se nositi s problemima roditeljstva, točnije, da bi roditelj trebao predati nešto odgovornosti u ruke djeteta kad ono napuni četiri godine: „Naljutim se svaki put kada to napraviš. Ne volim se ljutiti na tebe. Možeš li mi dati ideju kako da ti pomognem da to ne radiš prije nego bude problema?" Ako dijete da prijedlog, pokušajte ga primijeniti i pohvalite ga ako upali. Vrijedi saznati uzrok nekog ponašanja ako se ono ponavlja. Upitajte se: „Što mi dijete poručuje?" U nekim slučajevima, takvo je ponašanje uobičajeno. Primjerice, za četverogodišnjake i petogodišnjake laganje i krađa su uobičajeni. Laganje odražava želju za postizanjem onoga što laž predstavlja. Krađa je dio djetetove želje da bude poput osobe od koje krade. To ipak ne znači da ne trebate odgajati dijete jer to morate. Ali shvaćanje skrivenih djetetovih ciljeva može vam omogućiti uravnoteženost da ne biste pretjerano reagirali. Objašnjavanje dječjih postupaka njemu može biti korisnije od bilo kakvog oblika stege: „Znam da bi ti voljela da je to istina, i ja bih isto. Ali i ti i ja znamo da nije." Kad je sve gotovo, uravnotežite negativno s pozitivnošću: „Dobro da je to gotovo jer sad opet možemo biti bliski. Mrzim ljutiti se na tebe." Prije svega, imajte na umu da su vaši postupci uzor djetetu kako se kontrolirati. To je ogromna odgovornost.